16.07.12

Najdrazi moj....




Ispod tanke bluze opet sam pronasla tu nevidljivu nit  i nepromisljeno otvorila davno zatvorena vrata tuge i bola. Nezaustavljivo i u nepovrat potekle su nekada davno zaledjene suze, ostavljajuci iza sebe nove dimenzije tuge, novi spektar boja. Sve tvoje reci izgovorene u trenutku besa kao podivljale zveri trgaju mi dusu, bacaju u prostor bez dna i beskrajnost nespokoja. Svi tvoji snegom prekriveni tragovi ponovo se sijaju na suncem obasjanom asvaltu. I ponovo je zavlada la tama ogrnula mi dusu koja jos uvek broji dane od trenutka kada si podigao pokretni most medju nama. Zaustavila bih vreme da mogu, vratila bi sve zvezde na horizontu i naredila bi ih im da trepere posebnim sjajem svaki put kada pogledas u pravcu svemira s ceznjom u ocima. Hranila bih svoju dusu tvojim bolom i nebi nikada vise nikom dozvolila da se igra mojim srcem tako olako kao da je od papira. I taj prostor ispod moje bluze je jedino mesto koje me jos spaja stobom, i nocas tu trazim utehu i skloniste od vetrova koji mi sibaju lice. A bilo je tako jednostavno voleti te tada. Ali zar nisu sve jednostavnije stvari u zivotu i naj problematicnije? Ne ide nemoze se nit ponovo spojiti u jednu celinu, ne moze se propusteno nadoknaditi jednim osmehom niti se moze vreme uciniti neprolaznim. Nocas je ponovo poceo proces zaceljivanja i zaledjivanja, a finalna tacka ce biti zaledjeno srce koje ce i dalje kucati u ritmu srca tvog. 

@ Sneguljica

Finale


Otkucaji srca govore o strahu koji zivi u meni, o spznaji da sam te volela i da to jos uvek cinim. Iz barsunaste tame kosmosa radja se misao nedostnivenih snova, nimirnih vetrova uzburkanih virova i talasa. Kao da je to sv sto je ostalo iza nas, pecat naseg zajednickog puta.Postojali smo u vremenu i prostoru, postojali su trenuci kada smo bili blizu u isto vreme daleko. Osmehom na usnama docekivali novo radjanje sunca, i sad je tu taj osmeh spreman samo za tebe. Taj mali nemir u meni i ukus vina na tvojim usnama jos uvek mame drhtaj, kao nevidljiva struna spaja nasa secanja, nase misli. I znam  da postojim, dok se god budim na jastuku na kome su kao nocas ponovo secanja plesala u necujnom ritmu svemira, uztreptale strune gitare i case crnog vina. Znam da postoji jos jedno sutra na kraju naseg puta. 

@ Sneguljica