19.08.12



Ponekad zalutam starim stazama proslosti. I pitam sebe sta se to desilo sa nama? Sta se to desilo samnom, dali je stvarno nesto postojalo ili je to samo bila iluzija rodjena negde u mojoj podsvesti. A bila je tako stvarna uverljiva, a na kraju tako lomljiva i ranjiva... . I nakon svega ostali su duboki tragovi tih dana, senke koje me i sada prate i docekuju svako novo radjanje dana. Ponekad mi se pricini da cujem tvoj sapat u dasku vetra umesto suncevih zraka dodir tvojih prstiju. Ponekad se predam svojoj masti predam osecanjima i dozvolim da me ponesu talasi proslosti u kojoj smo samo ti i ja. Proslost u kojoj ne postoji ona, proslosti u kojoj ne postoji on. Jos uvek vidim sjaj u tvojim ocima osmeh na tvojim usnama, znam proslo je mnogo vremena od tada ali mi drhtaj jos uvek obuzme telo a bol koju osetim vrati me u stvarnost u kojoj tebe nema.
Hajde reci mi ako je to tada bio samo san, iluzija rodjena u mojoj masti zato je onda stvarnost tako bolna. Zasto je svako budjenje iz tog sna put u pakao.

@ Sneguljica