Pozuda

Kad pogledam u tvoje ochi, ja gubim se ,trazim oslonac koji nemogu naci.Osecam da propadam sve dublje i dublje. A nije to obichan pad,to je nesto sto me vuce sve dalje sve nize ..... i ne pokusavam se osloboditi i osloboditi osecam da nemam potrebe za tim. Dopustam se jednostavno poneti ... odvuci , predajem srce sudbini u ruke .... ti me smirujes prstima dodirujuci ivice mojih usana nezno poput povetarca, kruzis vamo tamo setas.pokusavam ih vrhom jezika umiriti ...bez uspesno ti se i dalje igras...saginjes se lagano ....osecam dodir jezika na svom nezno se dodiruju kruze i samo trenutak kasnije osjetih tvoj telo kako se pripijaju uz mojime ....lagano nesigurnim pokretom obuhvatam ti ramena pokusavam te malo udaljiti od sebe ali moj otpor nestaje pod tvojim vrelim usnama. Nestaje zadnji otpor ...drhtaj tela prerasta u opustenost u uzivanje dok se tvoje usne krecu mojim licem umirujuci me nasi se prsti preplicu ... da prekinemo ovu igru ne zelimo ni ti ni ja ....igra koja nas vodi ka pozudi ka ostvarenju jednog sna...