27.06.09

Hope ( Nada )

Sneguljica
Mesec mart...Stajao sam na nadvoznjaku posmatrajuci gust saobracaj koji se ispod mene odvijao.
Kisha koja je padala tog popodneva slivala se niz moje lice meshajuci se sa suzama koje su tekle
iz mojih ochiju. Bio je to izvor slane vode koji je pokrenuo niz negativnih osecanja
koje sam tada osecao u sebi. Osecao sam se beskorisno. Kao da u ovom svetu nije bilo nikoga kome
je stalo do mene. Osobe za koje sam mislio da im znachim neshto polako su mi okretale ledja.
Pitao sam se zashto. Shvatio sam da su me iskoristili. Bio sam prosta zamena dok nisu nasli nekog
boljeg. Bio sam budala...
Setio sam se dana kada mi je bio rodjendan. Osim roditelja niko mi nije chestitao.
Bio sam tuzan. Pomisleo sam: "Zar je toliko teshko biti voljen? Zar je toliko teshko naci prijatelje?"
Razocharan u zivot pocheo sam mrzim svet, ljude u njemu, pa chak i sebe. Pocheo sam da se ponasham kao
delikvent.Prestao sam da pohadjam nastavu. Tukao sam se. Tukao sam se sa ljudima koji su bili slabiji
ili jachi od mene. Nisam birao protivnike. Zashto sam se tukao? Verovatno kako bih ublazio bol koji
osecam duboko u sebi. Ali ni to mi nije pomoglo. Zashto sam i dalje ziv? Ne znam.
Stao sam na ivici nadvoznjaka. Zatvorio sam ochi i rashirio ruke. Pocheo sam polako se naginjem.
"Zbogom, okrutni svete", bile su moje rechi. U tom trenutku osetio sam kako me je neko povukao za ruku
veoma snazno. Toliko snazno da sam pao preko te osobe. Bila je to devojka koju sam poznavao od ranije,
ali nikad nisam razgovarao sa njom. Uvek se chudno ponashala u mom prisustvu. Video sam joj suze u ochima.
"Nemoj to da radish",rekla je. Da li je to znachilo da joj je stalo do mene. Nisam bio siguran.
Uspravio sam se. Seo sam na mokrom trotoaru i tiho rekao: "Necu". Brzo me je zagrlila. Spustila je glavu
na moje rame i pochela glasno da plache. Zagrlio sam je. Ostali smo dugo u tom polozaju. Ljudi su se okpupljali.
Pitali su se shta se desilo, ali ja nisam obracao paznju na njih. Bio sam srecan. Da... Bio sam srecan.
Kisha je stala, a Sunchevi zraci su se prolamali kroz oblake. "Hvala ti"!

Proshla su tri meseca od tada. Devojka koja mi je spasila zivot, ne samo da ga je spasila, nego mu
je vratila i smisao. Pocheo sam ponovo da volim i uzivam u zivotu. Chak i sada u ovom trenutku kada zajedno
posmatramo izlazak Sunca.
Autor ovog predivnog dela je ....Atsushi Nishima

Sneguljica

2 Kommentare:

Sneguljica hat gesagt…

E ovo je predivno. Atsushi Nishima
Da mi nisi ti nesto u rodu .
Ma cmoknem ja njega....

Anonym hat gesagt…

Sneguljice, prica koju si objavila je vise nego dobra....Cestitke Autoru ovog djela... Mada mi je nepoznat...